ponedjeljak, 14.07.2008.
...
|
Želim se pretvoriti u riječi
sve što osjećam Želim biti riječ slovo na papiru crno na bijelo zauvijek zapisano (iako sve prolazi ah, panta rei) Želim se pretvoriti u riječi Želim da svako ovakvo jutro budem ja napisana nečijom tuđom rukom a opet ista da me ne odnese orkanski vjetar i da me grmljavina ne sakrije pod plahte Želim biti riječi one koje su i koje sad i koje će netko jednom pisati Želim |
subota, 12.07.2008.
...
|
vidim da sam jako inventivna s naslovima postova, ali nije bitno
pogledala sam, u trenucima izmedu citanja Tomicevog romana Ljubav, struja, voda & telefon (strasno) po stoti put povratak kralja ... u ovom gledanju dvije scene ili mozda samo kratki flashevi, ne znam kako bi to drugacije nazvala, su me nekako natjerali na razmisljanje... prva je bila trenutak kada aragorn "otpusti grijehe duznicima svojima" i pogled, tj izraz lica predvodnika prokletih duhova... znam da kompjuteri i programcici za takve stvari mogu svasta u ovo vrijeme, ali taj izraz potpunog olaksanja i mira koji je presao licem tog duha izgledao je tako autenticno. bijesni duhovi, stoljecima zatvoreni u medusvijetu, osudeni na skoro vjecno razmisljanje o tome sto bi bilo kad bi bilo, osudeni razmisljati kako su sami krivi za svoju sudbinu, dobivaju mir i odrjesenje svoje krivnje, izraz lica u tom trenutku potpuno razumijem .. bilo bi ljepo drugi trenutak je (pravi) kraj - smeagol se dokopava prstena. nekako je i najtragicniji lik, a u jednu ruku i najsretniji lik cijelog djela. godinama osamljen bez ikakvog vise osjecaja za bilo sto osim zelje ili bolje zudnje za onim sto ga najvise unistava, onim sto ga je ucinilo necovjekom tj nehobitom... ne znam vise koliko puta sam to bila ja i kolike stvari su bile moj prsten ... ne znam zelim li se toga vise sjecati... konacno se docepava Sebe, jer taj je prsten za njega postao on sam (spretno izreceno :D) i tu postaje najsretniji lik. u svojoj glavi on je spasio prsten, nasao i spasio sebe i jedini dobio pravo unistiti ga. pada u vrelu lavu, a njegovo lice i visoko ispruzena ruka pokazuju strah samo za prsten. umire zajedno s njim jer za njega vise nema zivota bez prstena i to ga cini potpunim i sretnim pa i u vrelini Dooma... (zbog ovoga duboko se ispricavam tolkienu) veliki listovi, bijeli, prazni čekaju ... čekaju... na vratima beskraja među stotinama svjetova stvaraju svemire male srebrne točkice zlatne prašine velike ravnice crnila i blijedog plavetnila samo je jedna živa izmaštana jednom u drevnosti jednom u pjesmi, daleko na zapadu ili istoku možda sjeveru ili jugu oprana kišom suza pustog prozirnog nepostojećeg horizonta nečije svijesti |
petak, 11.07.2008.
...
|
Čemu taj strah od emocija? Od izgubljenosti? Zašto su trenuci izgubljenosti loši? Uporno pokušavam napisati neku emotivnu, inteligentu, zanimljivu ispovijed, a kad slučajno to počnem (iako su mi takvi tekstovi uvijek najbolji) ili se uplašim i ne želim to priopćiti niti sama sebi, a kamoli nekome drugome ili, s druge strane, napišem taj tekst, pročitam ga, oduševim se, ali zbog straha da bi netko mogao vidjeti ono što se zapravo u meni događa, ili još gore, da bi ja kasnije mogla vidjeti što se zapravo u meni događalo, obrišem ga u nepovrat i onda još koji put požalim taj čin, ali prije ili kasnije odustanem od svega, pomirim se s time da sam prosječna i da nemam što tražiti u tim pjesničko-proznim izmišljenim svjetovima. Sve što mogu napisati vjerojatno je već rečeno, ne izaziva nikakvo čuđenje i nije posebno i takvo mišljenje nije samo pitanje nedostatka samopouzdanja, već rezultat nemogućnosti ljudi koji me okružuju, da me na temelju mojih, nazovimo ih, dostignuća, razuvjere ili uvjere u suprotno.
No, here goes nothing... Sad kad sam to napisala, zapravo nemam pojma što bih rekla. Gledam zadnjih dana previše televizije, slušanje muzike skoro pa je postalo približno nuli dok prije nisam mogla živjeti bez nekog albuma odlušanog nekoliko puta na dan, a čitam samo znanstvenu literaturu za ispite, tako da mi je čitanje zadnja dva romana (i kao nekakvo promišljanje o njima) došlo kao šok. Odjednom sam počela malo razmišljati o toj književnosti koju studiram (iako 6 godina sveukupno, čini mi se kao da ju studiram samo jednu), počela sam se sjećati kako je to bilo kad sam stalno čitala i kakva sam onda imala razmišljanja. Iskreno, iako sam žena, ono što čitam, a što se naziva „ženskim pismom“ i nije baš nešto. Iskreno mi je žao to reći i ispada kao ono kad u Ponosu i predrasudama Binglijeva sestra kaže heroini romana, Elizabeth, da time što omalovažava ženski rod zapravo želi sebe uzdići pred gosp Darcyjem, ali žene, koje se smatraju emotivnijim, neracionalnijim spolom, ne znaju istu stvar i pisati. Kao da teže za time da zvuče kao muški pisci, a time ispadaju samo vulgarne na granici jadnog i gube ženskost, s druge strane one koje se ne trude biti kao muški pisci pišu kao osnovnoškolke. Vjerujem da postoje i one koje dobro pišu (barem dobro što to znači za mene), ali ne znam jesam li ih i u hrvatskoj književnosti uspjela čitati... Dakako, sve napisano nema ni približno veze s onime što sam htjela, što mi je samo dokazalo tvrdnju da se bojim vlastitih emocija i posebno da se bojim iste pokazati nekom drugome. Čvrsto sam odlučila prilijepiti (u nedostatku bolje riječi) OVO na blog pa kud puklo da puklo. osjećam se užasno izgubljeno. Završavam fakultet, a u meni se umjesto elana i spremnosti za posao i sve što život donosi, javlja sve veća nesigurnost, izgubljenost u moru nemogućnosti koje slijede nakon rujna kada bih konačno trebala biti gotova, i sve se više javlja misao da je cijelo to studiranje bačenih 6 godina života jer ne znam više želim li raditi to što sam završila ili ne želim, imam li dovoljno sposobnosti za isto ili nemam, hoću li se snaći u svemu tome ili neću, a osim tih strahova uporno se u mojoj glavi nadovezuju strahovi još od djetinjstva o kojima sad stvarno ne želim pričati niti sama sebi. Autobiografije malih ljudi možda nisu bitne nikome drugome, ali su bitne za iste male ljude koji ih pišu pa makar ih pisali sami za sebe. Moja autobiografija, ili ovaj mali fragment autobiografije, neće nikome drugome biti bitan osim meni. Nije u ovom rečeno ništa bitno niti rasvjetljujuće za svijet bla bla bla, ali jednostavno činjenica da je napisano i poslano „out there into the void“ donosi mi u isto vrijeme smirenje i uzbuđenje (ništa pretjerano, ali se barem osjećam živom :D) Jednom kad pronađem jednadžbu za rušenje te nevidljive, ali ipak jake i postojeće barijere u mom mozgu ili kojem god organu, možda i bude nešto od mene. Nisam kockar, ali možda je vrijeme da postanem, barem u nekom duhovnom smislu, iako ne znam je li to pametno ... vrijeme će pokazati, ako se, dakako, odlučim na taj korak... |
utorak, 01.07.2008.
za simplya
|
znam da ovaj blog nitko ne cita, ali onaj mali djelic mogucnosti da ce ga nekad netko procitati i da ce mu mozda barem jedna recenica s njega nesto znaciti (ili nece) ipak me tjera da barem svake stote godine u nekakvom paralelnom svemiru nesto nasvrljam.
naslov ovog posta, hm... a to je moj komentar na poeziju gospodina pod istim nickom jer mi je glupo pisati komentare kakve dosad ostavljam ljudima cija mi poezija ili price na blogovima nesto znace ili nesto pokrenu u meni ili kako bilo ... uglavnom dragi (nadam se da se nitko tim nazivom ne vrijeda) simply s vremena na vrijeme skocim do tvog bloga, kao, samo da bacim pogled, a onda se uhvatim kako pjesmu od nekoliko redaka citam po sto puta. posebno ovu zadnju (barem za sad zadnju). u nekim "bolesnim" vidicima nazirem sebe ili se barem zelim vidjeti u nekima, posebno u toj. od nekoliko redaka ispricam si cijelu pricu s potpuno vizualno razradenim detaljima i osjecam se (da budem pateticna) nepobjedivo. osjecam se kao dio price koja je trajala oduvijek i traje zauvijek, negdje u beskraju boja, vristanju tisine, vrtlozima svih dosad izmisljenih i stvarnih svjetova. u jednom trenutku nestanem iz moje, ali doslovno, kolotecine, dosadnog zivota i postanem... pa sad kad o tome razmisljam... postanem boja, i to crvena, ne znam zasto mi se to tako cini, ali eto ... volim citati tvoje pjesme jer u vecini njih vidim nesto sto sam htjela reci izreceno na nacin na koji sam to htjela reci, ali me moja, stogod vec bila, sprijeci na neki najgluplji moguci nacin da to iskazem, mozda zato sto u nekim trenucima moja muza (haha eto i ja sam to jednom izrekla, sada mogu tu recenicu ostaviti na miru jednom zauvijek...) pobjegne od mene i pojavi se kod tebe, ali drago mi je jer nije lose rekao Croce ima pjesnika i onih koji to nisu, ja eto, nazalost, pripadam onim ljudima koji to nisu pa ovako piskaram polupoeticne polupateticne kratke ispovijedi i pricice koje i nisu bas nesto ... u svakom slucaju hvala |
srijeda, 11.06.2008.
.
|
Križ
kositrenog tornja Parao je sjeverno nebo Koje je ispuštalo Visok kričav zvuk Violine Gudalo Staro, umočio sam U kantu bijele boje I na nebu iscrtao šarene Oblake Suzama Proplakali su, teškim kišnim Koje su isprale proljetno zelenilo Sa šuma na Horizontu Cvjeće Stakleno, ispuštalo je Umirujući dah Uspavanku za svijet Pripremajući zemlju za ponovno Vjenčanje s Nebom Sunce se spojilo s krvlju |
petak, 04.04.2008.
so high
|
It's nostalgic. We gonna take this back with the cloud nine remix. L-boogie, John Legend.
Feels like we can kiss the sky, baby, baby when we're high. Baby we're so high, yeah. You're so conscious and self aware. I'm next to you, I hold your back and you express pure ecstasy. It's more than just the sex to me Because mentally you take me there Yo, I pretended to be unaffected You intended to be respected I commend your boldness, you don't fear being rejected. So you approached me my love and didn't remain intimidated. Glad you did 'cause once you came you got much more than anticipated. And its true, I've got the mind of a genius. And every time we kiss we feel the magnetic field we got between us. I think its something to witness your vulnerability. The definition of a real man, he can acknowledge how he feels for me. And I'm fascinated with your manhood exploration. Your transparent language, how you articulate the situation. And I can see it in your stare, in the air, I love the texture of your hair, statuesque, black and beautiful like classical architecture. Baby since the day you came into my life You made me realize that we were born to fly You showed me everyday new possibilities And, you proved my fantasies what love could really be Let's go to a place where only lovers go To a spot that we've never known To the top of a cloud we're floating away Ooh this feels so crazy, oh this love is blazing Baby we're so high, walking on cloud nine. So high So high So high. Feels like we can kiss the sky, baby baby when we're so high Baby we're so high Now maybe later we could go up to the moon Or sail among the stars before the night is through And when morning comes we'll see the sun is not so far And we can't get much closer to God than where we are So we'll go to a place where only lovers go To a spot that we've never known To the top of the clouds we're floating way Ooh this feels so crazy, oh this love is blazing And baby we're so high, walking on cloud nine So High So High So High Feels like this love could be All that its supposed to be Feels just like exctasy Each time you're holding me All that we fantasize We've come to realize Baby, baby, baby we can touch the sky Feels like we can kiss the sky, baby baby when we're so high |
subota, 18.08.2007.
Čovjek s Mjesecom u očima
|
Nije izgledao tako staro... Bio je već neko vrijeme naslonjen na šank nečega što smo zvali kafićem, ali zapravo je to bila rupa na dnu onoga što se naziva ugostiteljskim objektom. Naručio je još jedno piće. Mislim da je to bila rakija. Da, bila je rakija. Dvadeset i neka, ako se dobro sjećam. Da, dobro se sjećam. Naručio je dvadeset i neku rakiju i kao i ostalih dvadeset i nešto prije, popio ju u jednom gutljaju, a zatim napravio nekakvu čudnu izobličenu facu ogorčenosti koja mu je prošla kroz grlo... Bio je tamo svaki dan. Svi smo ga već znali, ali nismo ga znali... barem ne zapravo... uvijek je šutio. Nije bio jedan od onih galamdžija. Ne, bio je jedan od onih šutljivaca... Bio je u ratu. Ne sjećam se kojem. Bilo je to prije mog vremena. Davno prije mog vremena. Možda je to bio i prvi rat... ne znam... mislim da je bio prvi rat. Nije govorio o tome... to je bila lokalna legenda... uvijek je šutio. Da. Stalno je šutio. Uvijek je naručivao neke tužne stare pjesme. On je bio jedini koji ih je znao, a mi smo ostali samo šutjeli oko njega... Nije se zapravo imalo što za reći... Rijetko je koga gledao... da, vrlo rijetko... Jednom me pogledao. Neću to zaboraviti. Neću nikad. Imao je hladne oči. Bile su prazne. Bile su sive. I bile su prazne. Kao da me nije ni vidio. Nije bio slijep. Dakleko od toga. Prošli su me trnci. Gledao me. Bilo mi je hladno. Strašno hladno... Nisam maknuo pogled. Vidio sam. Sve sam vidio. I vidio sam ga... vidio sam Mjesec u njegovim očima. Prošli su me trnci.. Bilo mi je hladno. Otišao je... Nisam ga nikad zaboravio... neću nikad...
"... nemate vi pojma, braćo draga. ne znaš ti šta znači ubiti grad, ne znaš ti bauke kaljavih rovova... ne znaš ti šta znači spavati sad. kad sklopim oši ništa osim tih krovova..." |
četvrtak, 16.08.2007.
letter
|
Dragi Jone,
Zima dolazi. Nismo se čuli već skoro godinu dana i pomalo me strah pisati ti ovo pismo jer ne znam hoće li doći do tebe ili što je gore da će doći, ali ga ti nećeš moći primiti. Već davno nisam čula nikakve novosti sa Zida i to me pomalo plaši. Nakon svih bitaka i smrti koje je ovaj rat posijao, samo se vrane vesele. Ne znam kako je tebi na Zidu, mogu samo zamisliti, ali ovdje je situacija strašna. Sve je više beskućnika i siromaha koji dolaze u Kraljev grudobran kako bi od kralja koji još nije ni svjestan svojeg postojanja, dobili neku zadovoljštinu, ali to sve rješava kraljica Cersei na sebi svojstven, oduran način. Iako mislim da je i ona počela uviđati da je bolje dati puku što želi nego boriti se protiv tisuća njih samo sa svojih četrdesetak zlatnih plašteva. Po dvoru ide glas i da se kraljica i njezin brat blizanac više ne vole kao prije, a on je sada kapetan kraljevske straže. Dragi brate, moram ti reći da mi nedostaješ, a posebno vrijeme kada smo u vrtu Oštrozimlja zajedno s našim ocem vježbali mačevanje. Sjećam se da si bio za mrvu bolji od našeg najstarijeg brata, a ja sam vam se samo mogla diviti. Znam da ste svi mislili da mač nije za ženu, ali vjeruj mi, morala sam to naučiti. Bodež koji si mi dao, iako nije mač, više mi je puta spasio život, puno ti hvala na tome. Nadam se da ću ti uskoro moći na tome zahvaliti i u lice. Moram te sada pitati kako si? Ne znam jesi li čuo, ali vjerojatno jesi, bilo je to još prije početka rata, da su nam ubili oca. Vidjela sam to... ulaz u Veliku septu još mi uvijek izmami suze i zaustavi dah kada se sjetim kako je stajao tamo bespomoćan i sam, a ja nisam ništa mogla učiniti. Naša je sestra morala tamo stajati uz svog budućeg muža. Moram ti priznati da ju nisam mogla smisliti, a i sad mi je to teško. Samo je sjedila tamo i dopustila da se to dogodi. Ja to ne mogu više trpjeti, bez obzira na to što nam je sestra. Sa sljedećim punim mjesecom planiram pobjeći iz grada. Znam da će biti teško, ali ja ovdje više ne mogu biti. Ne znam kako će se sve odvijati, ali nadam se da ćeš po ovom vjernom slugi dobiti moje pismo i čekati me, jer, brate, kad pobjegnem, dolazim k tebi i nadam se da ćemo se naći. Ne znam hoćemo li moći nešto učiniti protiv svog ovog zla koje se nadvilo nad našim kraljevstvima, posebno sada kada zima dolazi, a s njom i vijesti o povratku zmajeva, ali znam da ću se osjećati puno sigurnije uz tebe. Molim te, čekaj me! Zima dolazi! S. |
ponedjeljak, 16.07.2007.
jeff
|
broken down and hungry for your love with no way to feed it ... too young to hold on and too old to just break free and run...
much too blind to see the damage he's done ... Prosao je jos jedan dan. Vrucina je popustila. Svjetla su se ugasila. Samo upaljen monitor, malo bijelog svjetla ne ispunjava pretjerano veliku povrsinu mracne sobe, a mozda i bolje. Samo mrak i samo Jeff Buckley koji u pozadini pjeva najbolju ljubavnu pjesmu. Suze na granici proboja. Nitko ne razumije kao covjek koji je umro prije desetak godina. Zastrasujuce ili pretjerivanje? It's never over my kingdom for a kiss upon his shoulder ... all my blood for the sweetness of his laughter ... he's the tear that hangs inside my soul FOREVER... Kolika je mogucnost cuti nekoga i u jednoj sekundi ga zavoljeti kao da ga slusas cijeli zivot? Kao da ga poznajes cijeli zivot? Kao da si sam napisao svu njegovu glazbu? I zasto se ja imam potrebu vezati za nepostojuce ili nedohvatljive i neuhvatljive osobe? A jos gore, one uhvatljive, prevrtljive? The fourth, the fifth, the minor fall and the major lift Preda mnom prazna hartija. Njezina bjelina krvavi oči i budi u meni neke osjećaje za koje prije nisam znao da ih imam ili da ih mogu imati. Riječi koje mi se vrte glavom kao u kakvom vrtlogu žele na bilo koji način izaći van i popuniti tu bjelinu. Smišljam rečenice, odlomke, priče, bajke, mitove, ali ne mogu učiniti ništa s tim fragmentima vrludavih misli. Ipak, postoji nit koja ih veže i odakle sve počinju. Sebično i egoistično, sve te vrludave misli kreću od mene. Hartija na stolu i dalje me zove, a pero u ruci započinje svoj mahniti ples ostavljajući za sobom crni trag onoga što sam bio, što sam radio, odakle potječem i tko sam. nazalost to nikad necu saznati |
